CINOVI PONOVNOG UKOPAVANJA
CINOVI PONOVNOG UKOPAVANJA
Poricanje: posljednja faza genocida
U većem dijelu svijeta, mjesta genocida su sačuvana kao svečani podsjetnici: Dachau, Auschwitz, Treblinka - mjesta pretvorena u upozorenja za buduće generacije. Sada zamislite da su ta mjesta popločana. Da su im imena promijenjena. Da su izabrani zvaničnici poricali zločine počinjene tamo. Da su počinioci slavljeni kao nacionalni heroji. Da su djeca učena izmišljenoj verziji historije u kojoj se ništa od toga nikada nije dogodilo.
Ovo nije misaoni eksperiment. To se dešava u Bosni - danas.
Genocid u Srebrenici, koji je kulminirao u julu 1995. godine, nije bio izolovani događaj, već posljednje poglavlje u široj kampanji sistematskog progona i nasilja nad muslimanskim stanovništvom u Bosni. 6. aprila 1992. godine, Bosna i Hercegovina je proglasila nezavisnost, a Bošnjaci - bosanski muslimani - činili su većinu. Kao odgovor, bosansko-srpski nacionalisti, uz podršku srbijanske vlade i Jugoslavenske narodne armije, pokrenuli su brutalni rat usmjeren na teritorijalno osvajanje i prisilno raseljavanje svim potrebnim sredstvima.
Uprkos tome što je 1993. godine proglašena "zaštićenom zonom" Ujedinjenih nacija, Srebrenica, grad u istočnoj Bosni, pala je u julu 1995. godine u ruke snaga bosanskih Srba pod generalom Ratkom Mladićem. Bez otpora mirovnih snaga UN-a, trupe bosanskih Srba počele su sistematski odvajati muškarce i dječake od žena i djevojčica. Muškarci i dječaci su odvođeni na mjesta pogubljenja, mučeni i masovno ubijani. Njihova tijela su sahranjena u 94 masovne grobnice, koje su kasnije prekopavane, premještane u sekundarne i tercijarne grobnice u pokušaju da se prikriju dokazi i spriječi identifikacija. 30 godina kasnije, mnoge od tih grobnica još nisu pronađene.
Ali Srebrenica nije bila jedina manifestacija genocida. Između 1992. i 1995. godine, zločini su se dogodili širom Bosne: u Prijedoru, Foči, Višegradu i desetinama drugih gradova. Muslimanske žene su bile podvrgnute sistematskom silovanju, prisilnoj oplodnji i ubistvima. Muslimanski muškarci su pogubljeni, mučeni ili izgladnjivani u koncentracionim logorima. Ovi zločini bili su dio koordinirane strategije: preoblikovati Bosnu i Hercegovinu i uključiti njenu zemlju u Veliku Srbiju protjerivanjem, teroriziranjem i brisanjem njenog muslimanskog stanovništva. Kampanja je uključivala masovno zatvaranje, mučenje, seksualno nasilje, trgovinu ljudima, uništavanje kulture, prisilno raseljavanje i planirana pogubljenja civila - muškaraca, žena, djece i starijih osoba.
Prema podacima Međunarodne komisije za nestale osobe, od 8.373 ubijenih u Srebrenici, 7.017 je identifikovano putem DNK analize. Više od 1.000 se i dalje vodi kao nestalo. Rat u Bosni raselio je preko dva miliona ljudi i ubio više od 100.000 - preko 80% njih muslimana. Između 20.000 i 50.000 žena je silovano. Više od 30.000 ljudi je zatočeno u koncentracionim logorima.
Zahvaljujući DNK dokazima i svjedočenjima hrabrih preživjelih - od kojih se mnogi i dalje suočavaju s diskriminacijom i prijetnjama - Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Međunarodni sud pravde formalno su priznali masakr u Srebrenici kao genocid. Dvadeset osoba je suđeno na MKSJ-u. Pedeset sedam se pojavilo pred Državnim sudom Bosne, što je rezultiralo četiri doživotne kazne zatvora i desetinama drugih osuđujućih presuda.
Uslijedilo je međunarodno priznanje. Dana 23. maja 2024. godine, Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila je Rezoluciju 78/282, proglašavajući 11. juli Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici. Desetine zemalja i gradova sada svake godine obilježavaju ovaj datum.
Međutim, priča unutar Bosne je suprotna.
30 godina od genocida obilježene su decenijama poricanja i pokušajima brisanja. U školama unutar Republike Srpske, djeca uče da se genocid nikada nije dogodio, a osuđeni ratni zločinci se slave kao heroji, dok se mjesta masakra polako brišu uz podršku vlade Republike Srpske. Ovi događaji ne samo da retraumatiziraju žrtve i njihove porodice, već i postavljaju temelje za neizbježan budući pokušaj genocida.
Kako se približavamo 30. godišnjici genocida u Srebrenici, nedostatak smislene odgovornosti i normalizacija poricanja čine ovaj trenutak hitnim. Mašinerija poricanja genocida sada je u potpunosti operativna, uz podršku ne samo lokalnih vlasti već i elemenata međunarodne zajednice koji nisu uspjeli provesti istinu i pravdu.
Zato je “Činovi ponovnog ukopavanja” prijeko potreban danas.
BRISANJE ZLOcINA
44°12'42.2"N
19°11'27.5"E
Posljednjih godina, retorika poricanja prerasla je u konkretne akcije usmjerene na brisanje mjesta genocida. Republika Srpska je počela uskraćivati pristup mjestima masakra i preživjelima i njihovim porodicama, kao i svima ostalima koji su to zatražili, a nedavno je počela i demontirati ili "renovirati" neka od mjesta, trajno brišući fizičke dokaze zločina.
14. JULI 1995.
Pogubljenja su izvršena u najvećem od četiri skladišta (šupe) u vlasništvu Poljoprivredne zadruge u Kravici. Između 1.000 i 1.500 muškaraca je zarobljeno na poljima u blizini Sandića i zatočeno na livadi Sandića. Dovedeni su u Kravicu, autobusom ili pješice, na udaljenost od otprilike jedan kilometar. Svjedok se sjeća da je vidio oko 200 muškaraca, golih do struka i s rukama u zraku, kako su prisiljeni trčati u smjeru Kravice.
Oko 18:00 sati, kada su svi muškarci bili zatočeni u skladištu, srpski vojnici su bacili ručne bombe i otvorili vatru iz raznog oružja, uključujući raketne bacače. U lokalnom području se kaže da je masovno ubistvo u Kravici bilo neplanirano i da je počelo sasvim spontano kada su se jedna od vrata skladišta iznenada otvorila.
Naoružani stražari su pucali na muškarce koji su pokušali da se popnu kroz prozore kako bi pobjegli od masakra. Kada je pucnjava prestala, šupa je bila puna tijela. Drugi preživjeli, koji je samo lakše ranjen, izvještava:
„Nisam čak ni mogao dodirnuti pod, betonski pod skladišta... Nakon pucnjave, osjetio sam neku čudnu vrstu topline, topline, koja je zapravo dolazila od krvi koja je prekrivala betonski pod, a ja sam gazio po mrtvim ljudima koji su ležali okolo. Ali bilo je čak i ljudi koji su još uvijek bili živi, koji su bili samo ranjeni, i čim bih stao na njega, čuo bih ga kako plače, jauče, jer sam pokušavao da se krećem što brže mogu. Mogao sam reći da su ljudi potpuno obeztjelesnjeni, i mogao sam osjetiti kosti ljudi koje su pogodili ti rafali ili granate, mogao sam osjetiti kako im se rebra lome. A onda bih ponovo ustao i nastavio...“
Godine 2024., mjesto ubistava, Poljoprivredna zadruga u Kravici, „renovirano“ je nakon što su lokalne srpske vlasti decenijama odbijale da ga proglase zaštićenim mjestom sjećanja.
SUOcAVANJE S PORICANJEM
Trideset godina nakon genocida u Bosni, knjiga "Čini ponovnog pokopavanja" otkriva ogromnu kampanju poricanja - koju su osmislili nacionalistički režimi, omogućila globalna apatija, pa čak i legitimizirale same institucije zadužene za provođenje pravde. Ovo nije samo priča o Srebrenici, već o široj, pažljivo koordiniranoj i provedenoj kampanji genocida koja se erodira, dok se njene žrtve i dalje progone i ponižavaju.
Sažetak projekta:
Godine 1995., masakr nad preko 8.000 bošnjačkih (bosanskih muslimanskih) muškaraca i dječaka u Srebrenici dva međunarodna suda su priznala kao genocid. Ali, “Činovi ponovnog ukopavanja” suočavaju se s većom istinom: da je cijeli rat u Bosni - od 1992. do 1995. - bio kampanja koordiniranog, sistematskog genocida nad muslimanskim stanovništvom u Bosni. Dokumentarac istražuje kako je poricanje postalo institucionalizirano - ne samo unutar samog srbijanskog entiteta Republike Srpske i same Srbije, već i kroz selektivno uokviravanje od strane nekih međunarodnih institucija globalne diplomatije. Iako je međunarodni pravni sistem priznao genocid u Srebrenici, nije uspio proglasiti puni opseg rata onim što je bio: genocid izvršen s genocidnom namjerom u desetinama općina. Rezultat je fragmentirana istina koja omogućava nacionalistima da tvrde da je genocid bio "ograničen" ili "greška", a ne ključni instrument i centralni cilj rata. Fraze poput "etničkog čišćenja" izmišljene su kako bi se pokušao "dezinficirati" i ublažiti jezik kojim je genocid u Bosni uokviren.
Narativni i istraživački opseg:
Kroz intervjue s preživjelima, pravnim stručnjacima i istražiteljima ratnih zločina, film će otkriti dubinu ovog poricanja. Pokazat će kako su ratni zločinci pretvoreni u narodne heroje, kako se historijske činjenice aktivno prepisuju i kako čak i institucije prava mogu postati saučesnici u omekšavanju, saniranju ili otvorenom iskrivljavanju istine. Ići ćemo dalje od Srebrenice – dokumentirajući genocidne kampanje u Prijedoru, Foči, Višegradu, Zvorniku i šire – gdje su desetine hiljada civila ubijene, mučene i sistematski silovane. Dat ćemo glas preživjelima, razgovarati s pojedincima koji su učestvovali u istrazi zločina i progoniti počinitelje, propagandiste i arhitekte genocida. To će uključivati ličnosti unutar međunarodnog sistema koje su doprinijele brisanju. Među njima je Christoph Flügge, bivši sudija Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, koji je javno doveo u pitanje da li je masakr u Srebrenici bio genocid – čak i dok je nadgledao suđenje Ratku Mladiću, koji je osuđen za isti zločin. Njegova pozicija primjer je šireg neuspjeha: sudova koji su ostavili naslijeđe djelomične ili neisporučene pravde, a mnogi od onih koji su počinili zločine i dalje hodaju na slobodi, ponekad samo nekoliko metara od mjesta ubistava.
Zašto je ovaj film važan sada:
Poricanje genocida nije samo moralni neuspjeh - to je produžetak samog zločina. U Bosni, poricanje nije marginalna ideja; to je državna politika gotovo polovine zemlje. Ugrađeno je u školske sisteme, medijske narative, vladinu retoriku, pa čak i u diplomatski govor. I nije ograničeno samo na Balkan. Širi se kroz globalne mreže ekstremizma, digitalnih dezinformacija i geopolitičke apatije. Dok se fašističke ideologije ponovo uzdižu širom svijeta, film “Činovi ponovnog ukopavanja” služi kao poziv na buđenje. Radi se o Bosni, ali i o tome kako se istina pregovara, umanjuje i uništava u globalnoj javnoj sferi. Ako se najdokumentovaniji genocid od Holokausta još uvijek može široko poricati decenijama kasnije, šta to govori o našem svijetu i našoj budućnosti kao čovječanstva?
Podrška i poziv na akciju:
Trenutno prikupljamo sredstva za razvoj i produkciju i aktivno tražimo partnerstva s fondacijama za ljudska prava, institucijama za istraživačko novinarstvo i organizacijama bosanske i bošnjačke dijaspore. Vaša podrška će nam omogućiti da obavimo intervjue širom Bosne, Srbije, Haga i šire - kako bismo pristupili sudskim arhivama, suočili se s teškim temama i iznijeli ovu priču na globalnu scenu. Ovo nije samo film. To je intervencija - konačni stav protiv zaborava, iskrivljavanja i normalizacije zločina. Svijet je možda zakopao istinu. Mi smo ovdje da je iskopamo.
the team
-
Harun Mehmedinovic
REŽISER
Harun Mehmedinović je bosanski filmski režiser, snimatelj i producent. Preživio je opsadu Sarajeva, najdužu ratnu opsadu u modernoj historiji. Harun je koproducent i snimatelj filmova Leonarda DiCaprija "Led na vatri", IMAX epskog filma "Grand Canyon: Rivers of Time", "Legion 44" i "U ime sina", između ostalih. Harun često sarađuje s legendarnim bendovima The Rolling Stones, Roger Waters, Paul Simon i John Mayer u stvaranju njihovih koncertnih vizuala, a također piše i za National Geographic, BBC, Time Magazine i mnoge druge prestižne publikacije. Harun je diplomirao na Američkom filmskom institutu i UCLA školi za pozorište, film i televiziju.
-
Suki Medencevic, ASC
DIREKTOR FOTOGRAFIJE
Suki je rođen u Derventi, u Bosni i Hercegovini. Diplomirao je na prestižnoj Nacionalnoj filmskoj školi (FAMU) u Pragu, u Češkoj Republici, gdje je stekao zvanje magistra fotografije s odličnim uspjehom. Od snimanja svog prvog dugometražnog filma 1994. godine, radio je u filmskoj industriji kao direktor fotografije za dugometražne i TV filmove, televizijske emisije, reklame i dokumentarce.
Učestvovao je u snimanju nekoliko poznatih dokumentaraca za Pixar, ILM, The Hearst Corporation. Za svoj rad kao direktor fotografije osvojio je nekoliko međunarodnih nagrada, uključujući nominaciju za "Zlatnu žabu" na Camerimageu, Međunarodnom filmskom festivalu umjetnosti kinematografije, i "Nagradu za najbolju fotografiju" na međunarodnom filmskom festivalu Mostra di Valencia u Španiji.
-
Dr. Alma Pekmezovic
PRAVNI SAVJETNIK
Alma je advokatica sa bogatim iskustvom u pravu i razvoju, autorica brojnih publikacija u ovoj oblasti. Također je radila kao urednica u Klinici za ljudska prava na Pravnom fakultetu UCLA u Los Angelesu, Kalifornija, gdje je blisko sarađivala s profesorom Richardom Steinbergom na Forumu Međunarodnog krivičnog suda UCLA. Njena stručnost će biti neprocjenjiva u rješavanju pitanja vezanih za MKSJ i sudske presude.
Vremenski okvir i budzet
Faza 1: istrazivanje, proizvodnja i pocetno finansiranje
Potrebno početno finansiranje: 25.000 EUR
Rezultati prve faze:
Istraživanje i izrada koluta za projekat.
Priprema robusnog paketa prezentacija za drugu fazu finansiranja (procijenjenih 150.000 EUR)
Ovaj budžet je zamišljen kao osnovni okvir, s ciljem omogućavanja početka snimanja. Nakon početnog finansiranja, tražit će se daljnja sredstva kako bi se osiguralo ispunjavanje svih tehničkih zahtjeva i dodatnih produkcijskih radova.
udjite u partnerstvo
s nama
Tražimo organizacije i firme koje su zainteresovane za partnerstvo s nama u realizaciji ovog projekta.
VOLONTIRAJ
-
ISTRAŽIVANJE
Prikupite primjere retorike poricanja (izjave, intervjui, udžbenici, politički govori itd.).
Mapirajte i dokumentirajte postojeća, izbrisana ili transformirana mjesta ubistava (na primjer, skladište Kravica).
Pronađite originalne ratne videozapise snimljene tokom i oko masakra za buduće snimke jukstapozicije „tada/sada“.
Identificirajte priče žrtava, preživjelih i njihovih porodica.
-
KOORDINACIJA
Opšta koordinacija u kontaktiranju učesnika koji će biti intervjuisani i/ili konsultovani za film.
-
PRIKUPLJANJE SREDSTAVA I GRANTOVI
Istražite primjenjive grantove, stipendije i razvojne laboratorije.
Pomozite u identifikaciji potencijalnih partnera, nevladinih organizacija i institucija povezanih s misijom filma koje bi mogle pružiti finansiranje i podršku.
Pronađite potencijalne pojedince koji bi mogli pomoći u finansiranju projekta.
DIREKTNA DONACIJA
DONIRAJTE PUTEM PAYPALA
DONIRAJTE KARTICOM
DAJTE DONACIJU KOJA SE ODBIJA OD POREZA
Bosansko-američki institut za genocid je s nama uspostavio partnerstvo kako bi ponovno odobrio sredstva donirana u ime filma.
Donacije koje se odbijaju od poreza primjenjuju se samo na stanovnike Sjedinjenih Američkih Država.